U Bugarskoj je od 25. do 29. srpnja 2014. održana 12. europska permakulturna konvergencija. Kao predstavnici iz Hrvatske njoj su prisustvovali članovi udruge Gredica Goran Hanžek i Igor Ježek. U povratku su posjetili i Beograd u kojem su predstavili varaždinske Čudesne vrtove tamošnjim urbanim vrtlarima, arhitektima i ostaloj zainteresiranoj javnosti o čemu ste već mogli čitati na stranicama udruge Gredica. Ovaj put prenosimo njihov izvještaj s konvergencije (iz pera Gorana Hanžeka).

Tisuću kilometara jugoistočno od Zagreba krajem srpnja održana je 12. europska permakulturna konvergencija. Na obali jezera Batak u bugarskim Rodopima okupilo se više od 250 permakulturaša iz cijele Europe, koji su tijekom četiri dana razmjenjivali iskustva i znanja putem gotovo 80 radionica, predavanja i diskusija. Od ovog velikog broja događanja moguće je bilo sudjelovati na svega jednoj petini, jer se više njih istovremeno održavalo na više lokacija. Matematički precizno: savršeno koncentriran čovjek koji nije mamuran ujutro niti pospan nakon ručka uspio bi sudjelovati na njih maksimalno 16 iliti četiri dnevno.

Tematski najzastupljenija vrsta prezentacija i diskusija, njih čak 15, bila je edukacija u permakulturi, djelomice zbog velikog skupa učitelja permakulture koji se održao na istom mjestu nekoliko dana ranije. Sastali su se kako bi zaključili dvogodišnji partnerski projekt organizacija i individualaca koji se bave edukacijom u Europi i potom prezentirali rezultate rada na predstojećoj konvergenciji. Tako je između ostalog predstavljen projekt «Permaculture College of Europe», koji bi trebao omogućiti podizanje kvalitete edukacije na razinu kakva se očekuje od državnih obrazovnih institucija, priznavanje permakulture kao dijela školskog programa u vrtićima, školama i fakultetima uz istovremeno razvijanje vlastitih nezavisnih školskih sustava. Veliki uzor u tome je Australija, kolijevka permakulture, koja je to postigla programom «Approved Permaculture Training». Prema ozbiljnosti, ovu temu bi mogla slijediti diskusija o stvaranju europske krovne organizacije za permakulturu, no tema je tek otvorena na konvergenciji, a u razvijanje i promišljanje organizacije (ili međunarodne mreže) mogu se uključiti svi koji to žele i to preko mailing liste https://groups.google.com/d/forum/europeanpermaculturenetwork ili web stranice https://sites.google.com/site/europeanpermaculturenetwork

Osobno sam više poklonik praktičnih ili zabavnih događanja, pa sam tako birao predavanja na kojima se govorilo o sasvim konkretnim stvarima – jedna je bila o dvogodišnjem iskustvu gradnje kompostnih WC-a na Haitiju nakon velikog potresa 2010. godine, a iz domene zabavnijih prisustvovao sam radionici «Glazba u permakulturi». Zanimljivo je da sam upravo na toj radionici upoznao gotovo sve prisutne permakulturaše iz bivše Jugoslavije. Neformalno je to bio i začetak nastajanja regionalne South East European Permaculture Network-a (SEEPN) tj. Jugoistočno-europske permakulturne mreže. Osnovana je dva dana kasnije s idejom uspostavljanja čvršćih veza među aktivnim permakulturašima iz regije, predstavnicima lokalnih udruga i organizacija, a u cilju razvoja permakulturnog pokreta u ovim dijelovima Europe. Mreža bi trebala biti kanal dijeljenja znanja i informacija, pružanja međusobne podrške i pomoći, a otvorena je i za permakulturaše iz svijeta koji žele aktivno sudjelovati. Već tijekom razgovora o ovoj mreži, pod tendom koja nas je štitila od učestalih izmjena sunca i kiše, pridružili su nam se Australci, kojih je bilo iznenađujuće mnogo za jedan europski skup, kako bi podijelili iskustva s kontinenta gdje permakulturne organizacije postoje još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Na našem kontinentu veliki broj zemalja tek osniva svoje nacionalne organizacije, a jedna od njih je i novosnovano Permakulturno udruženje Srbije. Zvonko, Marija i Dragan su kao predstavnici udruženja došli skupiti znanje i kontakte koji će im pomoći u daljnjem radu – kvalitetnom širenju permakulturnog znanja u regiji. Drugi član SEEPN-a Dimitar iz udruge «Zelenata Arka» iz Makedonije također je aktivno sudjelovao u službenom programu konvergencije zatraživši pomoć za projekt koji je zaglavio u početnoj fazi, a radilo se o pokretanju permakulturnog ekukacijskog centra u makedonskom selu Seremin. Nekoliko ljudi koji prošli slične situacije pokušali su mu pomoći dijeljenjem svojih iskustava i ukazali na moguće daljnje korake. Napredniji kolege Slovenci znanja su dijelili – Aljaž o zemljoradnji, Tomi o tehnici poznatoj pod nazivom Dragon Dreaming, a Simonu koja se bavi mariborskim društvenim vrtovima sam mimo službenog programa ispitao o svim detaljima kako je zamišljen i kako danas funkcionira projekt po veličini sličan varaždinskim vrtovima. Dio našeg jugoistočno europskog društva je i rođeni Londončanin Rakesh (Varaždincima poznat po predavanju iz permakulture održanom u dvorani Županijske palače 2012. godine) koji je pozvao zainteresirane da mu se pridruže u društvenom eksperimentu privremene zajednice u trajanju od mjesec dana tijekom kojeg bi živjeli na njegovoj zemlji, trenutno šikari, kraj Blatuše i u hodu bi odlučivali o svim životnim potrebama – od organizacije prehrane, spavanja, tuširanja, do provođenja slobodnog vremena – bilo to krčenje šikare i gradnja kućice, kompostnog WC-a ili samo zujanja po šumama i kupanja u jezeru.

Posljednja diskusija kojoj sam, doduše greškom, prisustvovao bila je o uključenosti manjina u permakulturu. Kako i sama permakultura tek sramežljivo ulazi u javni prostor u Hrvatskoj, nisam imao što reći o uključivanju ili neuključivanju manjina. Diskusiju je vodio Australac kojem nije bilo lako shvatiti da se kod nas na prste jedne ruke mogu nabrojati ljudi koji se profesionalno bave ovim područjem, a meni je još teže bilo pronaći bilo kakvu poveznicu među nama kad sam shvatio da on pod manjinama zapravo misli na homoseksualce.

No, tad se diskusija razvila u zanimljivom smjeru – ljudi su primjetili da na cijeloj konvergenciji nema drugih klasa i rasa do srednje klase bijelih Europljana (i pokojeg Australca). Kao jedan od razloga zašto je tome tako spomenuta je cijena sudjelovanja na konvergenciji koja je iznosila 150€ i kako bi mnogo više ljudi manje platežne moći moglo prisustvovati da je bila niža. Tako je dovedena u pitanje i organizacija u komercijalnom kampu, s restoranskom kuhinjom i pozornicom s razglasom te gostujućim bendom iz Australije. Ipak nije donesen nikakav zaključak s obzirom da u diskusiji nije prisustvovao nitko od organizatora. Ali čuo se zanimljiv podatak kako aktivistička grupa mladih europskih poljoprivrednika poznatih pod nazivom «Reclaim the fields» održava slična okupljanja svakih nekoliko godina, da se okuplja sličan broj ljudi, održava sličan broj radionica, a okupljanja su u pravilu na imanjima članova ili simpatizera pokreta. Sudionici se samoorganiziraju za postavljanje infrastrukture, kuhanje i održavanje prostora, a umjesto pozornice, razglasa i bendova zapale veliku vatru oko koje sviraju, pjevaju i plešu. Nema ulaznica nego svatko daje koliko može izdvojiti i uspijevaju se financijski pokriti. Po tome su bliži permakulturnim načelima od permakulturne konvergencije.

Unatoč kritikama na račun okupljanja ekologa koji stvaraju veliki ekološki otisak kako bi pričali o njegovom smanjivanju, permakulturna konvergencija opravdat će svoje postojanje ako bude katalizator stvaranja jakih i otpornih lokalnih zajednica i njihovog umrežavanja.

Pogledajte i odličan 16-minutni video prilog o konvergenciji, autor jeVolkmar Gieblinger / Trilight Entertainment.

[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=QIDQQKCCES0&w=560&h=315]